Intervju prof. dr. Dejana Miloševića za časopis Novo vrijeme

Za Novo vrijeme akademik Milošević govori o uspješnoj, nedavno popunjenoj, studentskoj kvoti na Odsjeku za fiziku, o problemima u bh. obrazovanju, podobnosti i nestručnosti kadrova, budućoj upotrebi lasera u praksi itd. Pripremajući se za ovaj intervju, autor ovih redaka nije ni slutio da će se susresti s biografijom koju je teško i pročitati, a pogotovo detaljno proučiti.

Kakav je interes studenata za studij fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu?

Ove godine je poboljšan. Nakon dužeg perioda, sad smo popunili sva mjesta.

Šta je razlog?

Proveli smo nekoliko akcija “Otvorenih dana fizike”. Prirodno-matematički fakultet ove je godine bio dosta populariziran putem medija. Sve to urodilo je plodom i sada su praktično sva studentska mjesta popunjena. Ove godine imamo mnogo odličnih studenata. Prva i druga godina za njih su presudne, ako nemaju talenta za fiziku, teško će završiti fakultet.

Postoji li još koji razlog zbog kojeg je odziv za studij fizike bolji?

Postoje dva razloga. Prvo smo se mi na Odsjeku potrudili privući studente, organizacijom različitih aktivnosti koje su popularizirale sam studij; drugo, mislim da učenici postaju svjesniji toga kako će lakše pronaći posao u budućnosti. Nema veze ako je fakultet težak, bitno je da sebi osiguraju siguran posao. Na biroima nema fizičara! Na tržištu rada potražnja za njima veća je od ponude.

Koliko danas imamo mogućnost biranja stručnog kadra za fiziku?

Malo je teško odgovoriti na to pitanje. U Bosni i Hercegovini je prije rata bila razvijena industrija (Energoinvest, Zrak itd.) koja je dosta apsorbirala fizičare. Tada je fizika davala jedan osnov i ljudi su se s fizikom znali dobro snalazili u praksi. To govorim jer sam jedno vrijeme radio u “Zraku”, u Odjelu za istraživanje i razvoj. Danas je to, nažalost, sve smanjeno. Industrija ne radi, tako da malo onih koji završe fiziku završava u takvim preduzećima.

Ipak, interesantno je da Bosna i Hercegovina ima institucije (meteorologije, metrologije itd.) u kojima fizičari mogu dobiti posao. U tom smislu, evropski propisi pomažu našim fizičarima. Bez obzira na to dobije li neko preko “štele” posao, u tim institucijama moraju postojati stručnjaci koji taj posao znaju raditi. Prednost je onih koji završe Odsjek za fiziku i u tome što se mogu baviti različitim oblastima, pa im to zasigurno olakšava prilikom traženja posla.

Može li se obrazovanjem stanovništva utjecati na približavanje stavova o zajedničkim koristima naroda u Bosni i Hercegovini?

To je kod nas više političko pitanje. Naravno da može, ako se pažnja skrene na korisnije stvari. Trebamo razmišljati o stvarima koje su bitne za naše obrazovanje, za naše znanje. Bez obzira na to o kojoj se oblasti nauke radilo, potrebno je da je nastojimo razumjeti. To bi nam trebao biti fokus pažnje, a ne stalno pričanje o politici ili o tome kako je onaj onakav ili ovakav.

S druge strane, to je i težak zadatak, jer političari “žive” od ovakve situacije. Što uspiju više posvađati ljude, to je bolje za njih. Znači, treba izgraditi novu generaciju političara, koja će gledati da osnovni cilj bude napredak čitavog društva.

Danas se preko političkih stranaka dolazi do posla, bez obzira na to je li neko stručan za taj posao. Šta Vi mislite, kakve posljedice zbog toga možemo očekivati?

To je sad jedna druga tema. Kod nas se naukom ne bave dovoljno ni oni koji su zauzeli pozicije profesora na fakultetima. Više je razloga za ovakvo stanje: rat, odliv kadrova itd. Oni koji se nikad ne bi “probili” u svijet nauke danas su ipak profesori. Drugi su dobro krenuli, pa ih je rat zaustavio, što ih je usporilo – upali su u kolotečinu i nisu se bavili naukom. Jednostavno, ljudi se isključe iz nauke jer je od njih niko ne traži.

Pitanje koje sebi trebamo postavljati jeste: kako izaći iz ove situacije. To je vrlo jednostavno – zakonom uvesti standarde i kriterije za napredovanje u nauci (oni se u susjednim zemljama već primjenjuju). Također je bitno spriječiti da se, raznim smicalicama i rupama u zakonu, ljudima omogući mimoilaženje kriterija. Danas u svijetu postoje baze podataka (Web of Science), i tačno se zna ko je kakav naučnik i koliko je priznat.

Kada se spomene fizika, među mladima odmah zavlada strah. Je li za to kriva omladina ili oni koji je uče?

Uvijek imate ljude koji predano rade svoj posao i trude se prenositi svoje znanje tako da učenici zavole fiziku, a ima i onih koji samo “odrađuju” svoj posao. Prije smo imali i dvogodišnji studij fizike, koji je davao relativno slabije znanje. Oni koji su završavali taj studij predavali su po osnovnim školama, a sami su bili lošiji studenti. Imam utisak da su zbog lošeg pristupa i nedostatka znanja prouzrokovali to da učenici ne vole fiziku.

Senat Univerziteta u Sarajevu Vas je školske 2008/09. proglasio za najboljeg profesora. Kako Vi to radite sa studentima?

Uglavnom predajem već probranim, izvrsnim studentima (treća godina studija pa naviše), koji su već sami zainteresirani za nauku. Trudim se korektno održati predavanje, sve im servirati, da imaju i vježbe. Poslije je na njima da otvoreno postavljaju pitanja. Naravno, ima tu i popularnih predavanja, da ih više privučemo. Dakle, posvećen sam više radu sa starijim studentima, koje pokušavam uvesti u svijet nauke. Mislim da to najbolje mogu, jer tu postižem najbolje rezultate. Bitno je studentu dati i podršku da sam riješi određeni problem.

Šta Bosna i Hercegovina može uraditi kad je u pitanju ulaganje u fiziku?

Može uraditi puno, a trenutna ulaganja su nedovoljna. Standardno, Evropa i svijet ulažu tri posto bruto nacionalnog dohotka u nauku, a mi 0,05 ili 0,08, zavisi, ne može se tačno procijeniti. Uglavnom se pojavi neki konkurs gdje se dodijele sredstva koja nisu dovoljna za pravi razvoj nauke. Trenutno se i ne razmišlja o tome da je to važno.

To je naša bosanska realnost, gdje svi razmišljaju da sa što manje novca postignu što više rezultata.

Mogli bismo postići izvanredne rezultate, pa i uz mala sredstva koja bi se uložila u oblast, recimo, teorijske fizike, kojom se bavim. U eksperimentalnu fiziku potrebno je više ulagati (laboratorije, instituti i sl.). Sad se ta sredstva raspoređuju na druge strane. Da ne ulazim u politiku, gdje pojedini ne žele da se neke stvari u državi razvijaju, gdje se ne želi zajednička država, sa svim službama koje postoje…

I Vi mislite da bi ministarstvo za nauku i obrazovanje na nivou države riješilo nagomilane probleme?

Trenutno imamo Ministarstvo civilnih poslova, koje je praktično zaduženo za mnoštvo različitih oblasti. Ministarstvo za nauku i obrazovanje trebalo bi biti na državnom nivou, ali to politika opstruira. A od takvog bismo ministarstva imali višestruke koristi.

Kod nas se ne daju sredstva za određeni naučni projekt, nego se daju sredstva da se može konkurirati za međunarodne projekte. Problem predstavlja i naša silna administracija, koju, da biste se za te projekte prijavili, morate proći. Traže se stvari koje uzimaju puno vremena, a za to, ako je neko već dokazan stručnjak u određenoj oblasti, nema razloga.

U neku ruku, dok sve prođu, ljudi postanu “stručnjaci” za konkuriranje na projekte i povuku više para nego onaj što ima dobru ideju, a ne zna kako uraditi taj projekt, ili jednostavno nema vremena da sve to izganja. Sve to pravog naučnika udaljava od njegovog posla.

Šta nam je donio sistem obrazovanja prema Bolonjskom procesu?

Bolonja ima svojih problema. Taj sistem je u Bosni i Hercegovini uveden previše brzo i samo formalno. U javnosti je opći utisak da su studenti više mogli naučiti po starom sistemu nego danas. Umjesto da je poboljšala obrazovanje, Bolonja je, očigledno, snizila kriterije.
Ipak, prednost je Bolonje to da se ispiti pripremaju parcijalno, čime je izbjegnuto kampanjsko učenje. Pravo i istinsko znanje može se steći ako student stalno redovno uči i prati predavanja.

Vodite naučnoistraživačku grupu “Samophys”, koja se bavi teorijskom fizikom iz oblasti laser-atom/molekularne interakcije, u okviru Katedre za atomsku, molekularnu i optičku fiziku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Možete li nam malo pojasniti o čemu je riječ?

Pretpostavljam da svako zna šta je laser. Dakle, radi se o svjetlosnoj energiji koja je skoncentrirana na male prostore; to su svi gledali u naučnofantastičnim filmovima. Sad se takvi laseri koriste da se djeluje na materiju. Ti laseri su toliko jaki da mijenjaju karakteristike atoma i molekula. U suštini, ako razumijete kako se odvijaju određeni procesi, na njih možete i utjecati. Tako možete otkriti neki lijek, novi proces itd., a mi se bavimo upravo time.

Laseri već imaju veoma široku primjenu u praksi (biologija, hemija, medicina, tehnologija itd.).

U kojem smjeru će se tek razvijati?

Već se primjenjuju laseri koji imaju neslućeno velike snage. S njima možemo imati velike mogućnosti, a jedna od osnovnih jeste fuzija – neiscrpan izvor energije za čovječanstvo. To se pokušava razvijati još od pedesetih godina, a ljudi su za sada uspjeli razviti fiziju (nuklearne i termonuklearne bombe). Sad se pokušava osvariti fuzija, a snažni laseri su jedan od načina da se to postigne. Naravno, ne mogu predvidjeti kada bi se moglo doći do takvog otkrića.

Šta bismo bili bez fizike?

Bez nje ne bismo mogli razumjeti svijet u kojem živimo. Fizika je osnova za mnoge stvari. Pođite od tranzistora, računara pa do lasera. Sve je to bazirano na kvantnoj fizici. Praktično, sve ono što imamo u modernom svijetu razvijeno je zahvaljujući otkrićima iz fizike. Ima tu i loših stvari, poput nuklearnih atomskih bombi, ali moderni svijet, praktično, ne bi postojao bez fizike i njenog razvoja.

(novovrijeme.ba)

• Prethodna
• Sljedeća